Jezične ideologije i jezična kritika

U članku se predstavljaju jezične ideologije o kojima se u sklopu germanistike često promišlja i koje su povezane s oblicima jezične kritike. Te su jezične ideologije u uskom međuodnosu s ključnim razdobljima u standardizaciji njemačkog jezika, s promišljanjima o raznolikosti varijeteta i pripadajućim pitanjem prestiža, s izgradnjom nacionalnog jezika, kao i s napetim odnosom između uloga ‘laika’ i stručnjaka, što u 21. stoljeću dovodi do sve izraženijeg znanstvenog pristupa diskursu kao i do sve češćih rasprava o tome je li jezik, odnosno treba li jezik biti ideologičan, ideološki obilježen ili slobodan od ideologije. Kao kondenzati sociokulturno ukorijenjenih jezičnih ideologija jezične su slike pogodne za analizu već učvršćenih koncepata o jeziku te se u germanistici često javljaju kao tipična jezično-povijesna referentna točka za istraživanje jezičnih ideologija. Članak stoga opisuje funkciju jezičnih slika na primjeru jezične slike biljke, koja je prisutna kao relativno stalan obrazac od 17. stoljeća do danas.

Jezična ideologija odnosi se na skup ideja i uvjerenja o upotrebi jezika, njegovim govornicima te diskurzivnim praksama u jezičnim zajed nicama. Ova ideologija podrazumijeva određeni stupanj dosljednosti u jeziku i njegovim standardiziranim normama te interpretira svako odstu panje od tih normi kao ‘manje idealno’ (usp. osnovni članak ovog sveska). U ovom članku opisujemo kako se ‘idealna’ upotreba engleskog jezika mi jenjala kroz vrijeme te dajemo pregled društveno-kulturnih događaja koji su kroz povijest utjecali na te promjene, stavljajući pritom osobit naglasak na izgovor. U članku istražujemo nastanak gotovo imaginarnog koncepta govornog standarda u (britanskom) engleskom jeziku te razmatramo kako je standard pod nazivom Received Pronunciation (RP) oblikovan po modelu koji je bio pod utjecajem društvene klase, regionalne raspodjele i razine obrazovanja. Dominacija ovog standarda dodatno je utvrđena kada ga je 1922. godine usvojio British Broadcasting Corporation (BBC), nakon čega on postaje poznat pod nazivom BBC-English. Razlog za usvajanje ove vari jante je njezina neutralna jezična upotreba koja je bila lako razumljiva široj publici. Promjene u društvenim klasama, hegemonija jezika kao i napreci u tehnologiji doprinose prihvaćanju novih varijeteta engleskog i smanji vanju negativnih stavova prema manje poznatim naglascima i dijalektima kao i nestandardnoj jezičnoj upotrebi, posebice u suvremenoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama.

Pojam jezična ideologija u francuskom jeziku obično ima nega tivnu konotaciju. Jedna od najvažnijih jezično-ideoloških rasprava kojoj se i u francuskoj javnosti pridaje mnogo pažnje odnosi se na pitanje jezičnog standarda. U ovoj debati često dolazi do degradacije drugih jezika i drugih varijeteta francuskog (koji se često zamjenjuju širim pojmom patois). Uz temu standarda, jezično-ideološke rasprave i diskursi naglašavaju i aspek te koji su usađeni u predodžbi (imaginaire) govornika, kao što je primjerice ideja o jedinstvenoj jasnoći francuskog jezika. No i odbacivanje posuđeni ca u okviru purizma prema stranim riječima, osobito anglizama, također se nerijetko javlja kao tema jezično-ideoloških rasprava, u kojima do danas u određenoj mjeri sudjeluje i Francuska Akademija Znanosti (Académie française). Trenutačno se u sklopu jezično-ideoloških debata spominje i pitanje inkluzivnog pisanja (écriture inclusive). Pritom se u procjeni kao značajni argumenti za odbacivanje inkluzivnog jezika navode pomutnja, nečitkost te eventualne poteškoće u izgovoru. U mnogobrojnim jezič no-ideološkim debatama zahtijeva se odluka od strane Académie française kao nadležnog tijela.

U Republici Italiji, uz talijanski, na lokalnoj razini status drugih službenih jezika danas imaju i francuski, njemački, ladinski i slovenski. Ukupno dvanaest manjinskih jezika uživa u Italiji osobit status. Svijest o tome da se prirodni jezici mogu manifestirati u svojim različitim varijantama postoji već od kraja srednjeg vijeka. Postupni proces formiranja firentinskog kao krovnog varijeteta nad različitim narječjima bio je oduvijek popraćen i pozitivnim i negativnim stavovima. Ovi se stavovi mogu svrstati u dvije komplementarne skupine. Dok jedna zagovara jednojezičnost i promiče književnoestetsku, odnosno u svojim kasnijim fazama ideološko-političku argumentaciju, druga je pluralistički orijentirana. Rasprave o raznolikosti varijeteta, stoljećima konkurentnim glotonimima, nazivima za jezične manjine, stavovima prema angloameričkom utjecaju, kao i debate o promjenama norme uslijed takozvane političke korektnosti (political correctness) predstavljene su u članku kao izrazi i nositelji jezičnih ideologija.

Sve moderne razvojne faze hrvatskog jezika bile su na makrora zini ideološki obilježene. Sukladno renenesansnoj ideologiji, u 16. stoljeću dolazi do promicanja regionalnih jezičnih varijeteta, pri čemu varijeteti na obalnim područjima Dalmacije dobivaju status književnih jezika te po staju ravnopravni s ostalim standardnim jezicima. Cijeli se niz varijeteta uključuje u novi književni jezik te počinje upotrebljavati u stilistički različite svrhe. Od 16. stoljeća na sjeverozapadu se razvija i kajkavski književni jezik koji u kasnijim stoljećima postaje i naddijalektalni varijetet, no ostaje van odabrane standardne norme krajem 19. stoljeća te se nakon toga tek po vremeno pojavljuje. U 16. stoljeću na jadranskoj obali nastaje dijalektalno raznolik, čakavski književni jezik. Situacija se mijenja u 17. stoljeću kada se čakavski i štokavski, a nešto kasnije i kajkavski dijalekti i njihovi izričaji po činju doživljavati dijelovima jednog jezika i nosiocima istog nadregional nog identiteta. Od tog se vremena pojavljuju i težnje za nadregionalnim jezičnim ujedinjavanjem koje počinju s čakavicom i štokavicom, a nastav ljaju se hibridnim jezikom književnika (iz tzv. ozaljskog književnog kruga) na čakavsko-kajkavsko-štokavskoj granici na zapadu. Ideja zajedničkog je zičnog blaga dovodi do pisanja rječnika koji obuhvaćaju različite dijalekte, te do djelomično hibridnih gramatičkih rješenja. Osim toga, u 17. stoljeću po nalogu Rima dolazi do normiranja jezika u svrhe katoličke proturefor macije. Ova svrsishodna norma nije izravno inkluzivna, nego je apstraktna te povijesno i književno rekonstruirana jezična norma koja dopušta razne varijetete kao ravnopravne izgovorne mogućnosti. Stvorena je za potrebe prevođenja biblijskih tekstova te korištena u svrhu uspostave i utvrđenja identiteta. Početkom 19. stoljeća javlja se i politička i kuturna ideologija državnog jezika. Od tog vremena jezična norma kojoj se teži više nije ap straktna, već postaje odraz kulturne povijesti i političkog ideala nacionalne države. U 20. stoljeću, djelomično prisilno normiran zajednički jezik Hrvata i Srba (koji zanemaruje Bošnjake, Hercegovce i Crnogorce) služi političkoj ideologiji višenacionalne države koja nastaje nakon Prvog svjetskog rata, a od kraja Drugog svjetskog rata postoji kao komunistička država sve do 1991. godine. Krajem 60-ih godina prošlog stoljeća dolazi do oživljavanja norme pojedinačnih nacionalnih jezika, osobito u Hrvatskoj, što otvara put nacionalnoj i jezičnoj ideologiji i na kraju dovodi do raspada višenaci onalne države Jugoslavije. Nakon raspada Jugoslavije jezična se ideologija vraća povijesno utvrđenim jezičnim korijenima te upotpunjuje povijesno uvjetovanu izgradnju identiteta razlikujući je od konkurentnih varijeteta.