Jezična norma i jezična kritika

Jezične norme i procesi jezičnog normiranja izravno su povezani s rasuđivanjem o jeziku i jezičnom kritikom te se kao takvi mogu lingvistički opisivati ili lingvistički/laički vrednovati. U lingvistički osnovanoj jezičnoj kritici 80-ih godina 20. stoljeća proces jezičnog normiranja promatra se i opisuje u okviru paradigme kritke jezičnih normi, no iz jezičnopovijesne perspektive, jezične norme i procesi jezičnog normiranja u intelektualnim se krugovima promišljaju i kritiziraju već i mnogo ranije. I danas se na području laičkog bavljenja lingvistikom primjećuju nastojanja da se pomoću jezične kritike utječe na jezične norme i proce- se jezičnog normiranja. S početkom novog stoljeća lingvisti si ponovno uzimaju za cilj opisati, a potom po lingvističkim kriterijima i vrednovati jezično normiranje i jezične norme. U članku se razmatra pojam kritike jezičnih normi koja se ostvaruje u kontinuumu između procjene jezičnog izražaja i ocjene istog u odnosu na jasno određenu poziciju, a obuhvaća kako lingvističku tako i laičko-lingvističku perspektivu. Jezična kritika tako ovdje podrazumijeva rasuđivanje o jezičnim normama i procesima jezičnog normiranja uz eksplicitno (opisno ili evaluativno) formuliranje ili implicitno prakticiranje kriterija.

Sažetak i članak dostupni su samo na njemačkom i engleskom jeziku.

Sažetak i članak dostupni su samo na njemačkom i francuskom jeziku.

Sažetak i članak dostupni su samo na njemačkom i talijanskom jeziku.

Kritika jezičnih normi kao rasuđivanje o prikladnosti jezika postoji u hrvatskom jeziku još od početka književnog jezika u renesansnom razdoblju. Promišljanje o varijetetima i kvaliteti hrvatskog jezika, koje se temelji na rasprostranjenosti i sposobnosti književnog izražaja, datira implicitno (u smislu izbora varijeteta) od kasnog 16. i ranog 17. vijeka. Već 1595. godine pojavio se Rječnik pet najuglednijih europskih jezika Fausta Vrančića, među kojima je i dalmatinski hrvatski koji uključuje jezično blago nekolicine varijeteta. Pored toga inkluzivnog leksičkog modela javljaju se i rana gramatička razmišljanja o rasprostranjenosti i kulturnom značenju varijeteta. Prvu hrvatsku gramatiku napisao je godine 1604. Bartol Kašić dajući prednost najrasprostranjenijem dijalektu, iako to nije bio njegov vlastiti dijalekt. Takva promišljanja bivaju eksplicitno formulirana u 18. stoljeću te daju temelj standardizaciji u 19. stoljeću. Od kodifikacije početkom 19. stoljeća možemo govoriti o jezičnoj normi. Stručni izrazi jezična kultura i jezična pravilnost upotrebljavaju se od (relativnog) etabliranja jezične norme početkom 20. stoljeća. Eksplicitna kritika jezičnih normi razvija se šezdesetih godina dvadesetog stoljeća (Katičić 1963,1965), sedamdesetih godina usmjerava se na adekvatnost pojedinačnih jezičnih izjava, osamdesetih dobiva na zamahu, da bi 1990-ih godina tijekom restandardizacije jezika postala vrlo prominentnom. U novije doba, od ponovnog etabliranja hrvatske norme, nastaje veći broj publikacija o jezičnoj pravilnosti (primjerice Pranjković 2010: Ogledi o jezičnoj pravilnosti).