U hrvatskom

Sve moderne razvojne faze hrvatskog jezika bile su na makrora zini ideološki obilježene. Sukladno renenesansnoj ideologiji, u 16. stoljeću dolazi do promicanja regionalnih jezičnih varijeteta, pri čemu varijeteti na obalnim područjima Dalmacije dobivaju status književnih jezika te po staju ravnopravni s ostalim standardnim jezicima. Cijeli se niz varijeteta uključuje u novi književni jezik te počinje upotrebljavati u stilistički različite svrhe. Od 16. stoljeća na sjeverozapadu se razvija i kajkavski književni jezik koji u kasnijim stoljećima postaje i naddijalektalni varijetet, no ostaje van odabrane standardne norme krajem 19. stoljeća te se nakon toga tek po vremeno pojavljuje. U 16. stoljeću na jadranskoj obali nastaje dijalektalno raznolik, čakavski književni jezik. Situacija se mijenja u 17. stoljeću kada se čakavski i štokavski, a nešto kasnije i kajkavski dijalekti i njihovi izričaji po činju doživljavati dijelovima jednog jezika i nosiocima istog nadregional nog identiteta. Od tog se vremena pojavljuju i težnje za nadregionalnim jezičnim ujedinjavanjem koje počinju s čakavicom i štokavicom, a nastav ljaju se hibridnim jezikom književnika (iz tzv. ozaljskog književnog kruga) na čakavsko-kajkavsko-štokavskoj granici na zapadu. Ideja zajedničkog je zičnog blaga dovodi do pisanja rječnika koji obuhvaćaju različite dijalekte, te do djelomično hibridnih gramatičkih rješenja. Osim toga, u 17. stoljeću po nalogu Rima dolazi do normiranja jezika u svrhe katoličke proturefor macije. Ova svrsishodna norma nije izravno inkluzivna, nego je apstraktna te povijesno i književno rekonstruirana jezična norma koja dopušta razne varijetete kao ravnopravne izgovorne mogućnosti. Stvorena je za potrebe prevođenja biblijskih tekstova te korištena u svrhu uspostave i utvrđenja identiteta. Početkom 19. stoljeća javlja se i politička i kuturna ideologija državnog jezika. Od tog vremena jezična norma kojoj se teži više nije ap straktna, već postaje odraz kulturne povijesti i političkog ideala nacionalne države. U 20. stoljeću, djelomično prisilno normiran zajednički jezik Hrvata i Srba (koji zanemaruje Bošnjake, Hercegovce i Crnogorce) služi političkoj ideologiji višenacionalne države koja nastaje nakon Prvog svjetskog rata, a od kraja Drugog svjetskog rata postoji kao komunistička država sve do 1991. godine. Krajem 60-ih godina prošlog stoljeća dolazi do oživljavanja norme pojedinačnih nacionalnih jezika, osobito u Hrvatskoj, što otvara put nacionalnoj i jezičnoj ideologiji i na kraju dovodi do raspada višenaci onalne države Jugoslavije. Nakon raspada Jugoslavije jezična se ideologija vraća povijesno utvrđenim jezičnim korijenima te upotpunjuje povijesno uvjetovanu izgradnju identiteta razlikujući je od konkurentnih varijeteta.

Na hrvatskom se prostoru jezične institucije javljaju pod talijanskim utjecajem već u 16. stoljeću. Uz akademije, nezaobilazne su i Crkva i država kao važni sudionici standardizacije hrvatskoga jezika. Crkva će imati glavnu riječ na početku standardizacije, dok će se država u proces uključiti u drugoj polovici 18. stoljeća i postupno preuzimati glavnu ulogu. Utjecaj države posebno će ojačati u 19. stoljeću osnivanjem znanstvenih i kulturnih ustanova poput Matice hrvatske te Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, danas Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, pored uvođenja hrvatskog jezika u škole i javni život. Tim će se dvjema institucijama u 20. stoljeću pridružiti i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, danas središnja nacionalna znanstvena ustanova za istraživanje hrvatskoga jezika i općega jezikoslovlja, te Leksikografski zavod Miroslav Krleža s glavnom zadaćom sustavnoga izdavanja rječnika i enciklopedija. U radu će se dati pregled jezičnih institucija na hrvatskom prostoru i njihov rad u kontekstu jezične kritike.

Osnovna karakteristika hrvatskog jezičnog purizma je njegova uska povezanost s hrvatskim osjećajem nacionalne pripadnosti i nacionalne svijesti koje su pak uvijek u međuodnosu s političkom, kulturološkom i društvenom situacijom. Izbacivanjem stranih riječi iz hrvatskog jezika, koje su se onda prevodile na hrvatski ili zamjenjivale već postojećim rije čima, nastojalo se tako očuvati jezični i nacionalni integritet. Ovisno o političkoj situaciji jezični se purizam usmjeravao protiv elemenata iz različitih jezika (prvenstveno talijanskog u 16. i 17. stoljeću, turskog u 18. stoljeću, njemačkog, talijanskog i mađarskog u 19. stoljeću, srpskog u 20. i engleskog u 21. stoljeću). Budući da je purizam u hrvatskom jeziku često povezan s desnim političkim ideologijama te mu se pripisuje pretjerani nacionalizam, isti se često kritizira pa se tako suvremene jezičnokritičke rasprave uglavnom kreću unutar napetog međuodnosa između dvaju polova: purizma i apurizma.

Razvoj hrvatskog književnog jezika obilježen je dugom poviješću i kontinuiranom jezičnom tradicijom koja svoje početke bilježi već u 11. stoljeću. Ideja hrvatske nacionalne svijesti i osjećaj nacionalne pripadnosti postaju još od toga vremena glavna pokretačka sila u razvoju hrvatskog jezika i njegove standardizacije. Uzimajući u obzir takvu povijesno- -političku pozadinu, procesi normiranja i standardizacije hrvatskog jezika sa sobom uvijek nose jednu ideološku, političku i simboličnu dimenziju te stoje u uskom međuodnosu s jezičnom kritikom, promišljanjem o jeziku i jezičnim purizmom. Tako se stvara tipična dinamika otvorenog rasuđivanja o jeziku u Hrvatskoj: jezičnokritičke rasprave bave se uspostavom jezične norme, pri čemu se oblici koji odstupaju od norme kritiziraju i istovremeno označavaju kao manje „hrvatski“. Na taj način stvara se u hrvatskom jeziku međuodnos između pokušaja standardizacije jezika i socijalnih i političkih promjena.

Kritika jezičnih normi kao rasuđivanje o prikladnosti jezika postoji u hrvatskom jeziku još od početka književnog jezika u renesansnom razdoblju. Promišljanje o varijetetima i kvaliteti hrvatskog jezika, koje se temelji na rasprostranjenosti i sposobnosti književnog izražaja, datira implicitno (u smislu izbora varijeteta) od kasnog 16. i ranog 17. vijeka. Već 1595. godine pojavio se Rječnik pet najuglednijih europskih jezika Fausta Vrančića, među kojima je i dalmatinski hrvatski koji uključuje jezično blago nekolicine varijeteta. Pored toga inkluzivnog leksičkog modela javljaju se i rana gramatička razmišljanja o rasprostranjenosti i kulturnom značenju varijeteta. Prvu hrvatsku gramatiku napisao je godine 1604. Bartol Kašić dajući prednost najrasprostranjenijem dijalektu, iako to nije bio njegov vlastiti dijalekt. Takva promišljanja bivaju eksplicitno formulirana u 18. stoljeću te daju temelj standardizaciji u 19. stoljeću. Od kodifikacije početkom 19. stoljeća možemo govoriti o jezičnoj normi. Stručni izrazi jezična kultura i jezična pravilnost upotrebljavaju se od (relativnog) etabliranja jezične norme početkom 20. stoljeća. Eksplicitna kritika jezičnih normi razvija se šezdesetih godina dvadesetog stoljeća (Katičić 1963,1965), sedamdesetih godina usmjerava se na adekvatnost pojedinačnih jezičnih izjava, osamdesetih dobiva na zamahu, da bi 1990-ih godina tijekom restandardizacije jezika postala vrlo prominentnom. U novije doba, od ponovnog etabliranja hrvatske norme, nastaje veći broj publikacija o jezičnoj pravilnosti (primjerice Pranjković 2010: Ogledi o jezičnoj pravilnosti).